понедељак, 30. јул 2018.

Peto godišnje doba


Ja sam najtoplije leto
ja sam najhladnija zima.
Nikada nisam između
nikada nisam proleće i jesen.

Kada sam prvo
ljudi mi prilaze nagi
nasmejani, mokri, mirisni
zreli kao tropski plodovi.
Onda sam nabujala reka
plutajući krokodil
koji čeka one željne osveženja
rascvetana poljana
zlatna afrička savana
veliki, lenji, mazni lav
u hladu
koji je gladan mesa u izobilju
međutim, nepomičan leži u bilju.

Kada sam drugo
ne prilaze mi.
Onda je samo put do mene
popločan debelim slojem leda
klizave, oštre površine
mongolska tajga i ruska tundra
teorija Milutina Milankovića
sva četiri ledena doba.
Onda sam praistorija
čopor sabljozubih tigrova
stampedo džinovskih mastodonta.

Kada sam prvo
onda sam osmeh i sitne oči prosjaka
beskućnik, nemam drugog doma
osim svoje bušne obuće i odeće
onda sam vreća, srce
koje nosim na ramenu
kao puž svoju kuću.
Prašina sam svačijih cipela
polen na nožicama svakog insekta
oduvani maslačak i balon svakog deteta.
Latica na vetru
svakog voli-me-ne-voli-me, iscepkanog
od strane nekoga zaljubljenog.
Moje su ljuske pukle na drumu
ptice su ih raznele u kljunu.

Kada sam drugo
onda sam autodestruktivni
anksiozni rub mozga.
Napadi panike
starački, drhtavi, hladni, tanki prsti
memljiva, smrdljiva rupa
jeftin alkohol u flaši
mutni, pijani pogled na ivici plača.
Onda sam nesanica
popucali kapilari u očima
modri podočnjaci, poput dve masnice
svaka nasilno ugašena cigareta
u kupatilu, na terasi, na praznoj ulici
gledanje u mrak.
Gledanje u pogašena svetla ljudi
u usnulim zgradama
koji mirno i bezbrižno spavaju.
Onda sam svaka biblijska i mitološka kazna
podzemni svet
svaka avet u njemu.
Levijatan i Baal
na oba ramena mi čuče.
Ankilosaur sam
u oklopu, nakostrešenog, teškog repa
kao buzdovan
armadilo sam, povijen, sklupčan
van domašaja.
Konstantinopolj i Jerusalim sam
opasan neprobojnim zidinama.

Kada prođe leto
ljudi oblače svoje tople kapute
kape, rukavice, vunene čarape
u toplini doma
u naslovima fotelja
ispijaju tople napitke
drže se za ruke.
U toplom krevetu
nepoljuljano snevaju iluzije
snove voljenih.
Vode ljubav.

Ostavljen sam u petom godišnjem dobu
onda sam praistorijski strahovi
krezubi, cvileći tigar.
Ljudi su istrebili krdo mastodonta
kako bi se njihovim krznom ugrejali.
Smrznuti sam prosjak na ulici
razrušeni, oskrnavljeni, sveti grad
i pokorena Vizantija.
Bezopasno, peto godišnje doba
neprimetno ostalima
počelo je drhtavicom
razmišljanjima o propasti
razmišljanjima koliko volim
i koliko sam voljen.
Ostali otporni su
ja meteoropata sam.

Peto godišnje doba
počelo je samo meni.

Нема коментара:

Постави коментар