четвртак, 7. јул 2016.

Oružje

Na kraju sve što imam je noć,
ova i prošla,
i sledeća.
Duhovi plešu kroz pijanstvo,
trezvenost,
dim,
nije im bitno stanje.
Svet te pojebe,
pojebe te i ostavi,
kao neku tinejdžerku zaljubljenu u njega.
Život, vreme, društvo,
ljubav, bol,
jebu te do kraja.
Iz svega što sam od njih čuo,
zaključak je:
ne možeš da pobediš.
Iz ovoga ne možeš da se izvučeš.

A nije tako davno bilo,
2001. ili 2002. put za Zrenjanin i Lukićevo,
ćaletov metalik-plavi reno 21, karavan,
onaj sa velikim, dugačkim gepekom.
Voleli smo da se vozimo,
i spavamo u njemu, brat i ja.
Duran Duran na kaseti,
Ordinary world, Come undone,
Big thing, sećam se,
majka bi nam govorila kada ugleda rodu,
ili neku lisicu i zeca.
Govorila bi nam sa osmehom o suncokretima,
i nudila nas sendvičima.
Kao vek da je prošao od tada.
A ja sam siguran,
da sam sada samo duplo viši,
i nosim jedan broj obuće veći nego ćale tada.
I dalje bih premotavao Kralja Lavova,
ili Gvozdenog Džina čitav dan,
a život je pisao jednu divnu pesmu.
Nisam znao da će pokidati sve žice,
žice naših instrumenata,
i dati nam hladno oružje umesto njih,
kojim bismo povredili jedni druge,
i nanosili bol.

E pa, sada ja pišem pesme,
pretpostavljam da odlažem svoje oružje tada.
ili su ipak one postale to oružje,
i nekakav štit od tuđeg oružja.
I imam još jednu vest:
Definitivno ću pobediti,
i izvući se iz ovoga.
Besmrtan.