Čitulje kao poternice
zapljuskuju živa lica
poput talasa.
Osmesi devojaka
kupuju se suncokretima
ne podvizima
koje zahtevaju božanstva
kojima je većina smrtnika podređeno.
Ne svi.
Među gundeljima
poneki se i svitac nađe.
Misli plove kao lađe
u moru saobraćaja i ljudi.
Pesme automobilskih sirena
ne izazivaju više
moje brodolome.
Ljudi više nisu moja
Haribda i Scila
ali sam uvek među njima.
Nema te boginje
koja bi mi um pomutila.
Gledam
naokolo se svi
zbog neke iluzije usvinjili.
Dom još nije ugledao
Odisej i dalje luta
a video je sve ovo
toliko puta.
Toliko puta...
Нема коментара:
Постави коментар